Na TV-u ste sve mogli vidjeti, ali sa vijestima nam se nije dalo nositi. Sunce je opet prikazalo svoje prisustvo, uzaludno kao i svaki drugi put kada Zemljani nisu mogli uživati u njemu. Italija umire. Svijet se polahko gubi u ovom ludilu. Ne smijemo paničiti. Optimizam mora pobijediti.
Četvrtak, 19.3.2020.
Današnji dan podrugivao se svojim blještavilom čitavom svijetu punom nemira koji biva izazvan korona virusom i panikom koja dolazi sa njim. Svjetski nered stigao je i kod nas, u Sarajevo, a njegove prve žrtve su muškarac i dvije žene, koje su došle sa proslave iz Konjica. Proslava nas uvijek košta glave. Dobra je ona zlatna sredina – nit' se u zlu obori, nit’ u dobru uzdigne.
Petak, 20.3.2020.
Muk i tama ovog dana stvorile su ogroman oblak nad Sarajevom, a sve to posmatrah sa svoga balkona. Zanimljivo je kako svijet haman ne protiče dalje od vrata naših kuća, a trebao nam je virus kao tihi učitelj da nas podsjeti da slobodu života ne uzimamo zdravo za gotovo, kao što to često činimo. Aktivnosti u kući ne manjka, dok se ima knjiga i filmova ili serija onda se ima šta i raditi, ali, opet, puko sjedenje i ležanje čitav dan negativno utiču na moje, sedamnaest godina stare kosti, a da ne pričamo o starijim stanarima moga stana. Mislim da će nas ova karantena sve udaljiti, jer valja svaki dan, ČITAV dan, gledati i slušati ista lica.
Subota, 21.3.2020.
Jutros me probudiše bušilice sa gornjeg sprata - stan koji je kupila Amerikanka se renovira. Mama luđački čisti kuću, sve nas diže iz kreveta, vrišti da promijenimo svoju posteljinu. Prvi je dan proljeća. Komšija Izo zvoni, nema vode. Ima i danas novooboljelih od korone. Svijet je nespreman na ovu situaciju, sve je zbrkano. Njemački sistem najbolje odgovara na ovo stanje. Idem tamo! U Italiji i danas ljudi umiru u ogromnom broju. Žaolosno je da ljudi dočekuju ovakav kraj. Negdje u daljini se čuje Bon Jovi, neki komšija pjevuši. Zgrada do mene, žena pere prozore. Život ide.
Nedjelja, 22.3.2020.
Snijeg pada ponovo u Sarajevu, sve naopako pa i vrijeme. Ljudi su se odavno okrenuli naopako, svako za sebe. Čitam da ne smije niko nikome ići, a nanu slušam već dvije godine da niko nikome ne dolazi, da svi idu protiv Boga. Dosadno je u kući, ali godi i ova usamljenost. Svaki dan isti. Jutros me iznenadila naša čistačica, čisti ulaz, ali traži da joj ja uspem vode. Žena u svojim kasnim pedesetim čisti, bori se za život. Otpuhuje, ima astmu. Zar se mora i bolestan raditi? Otkriva svu surovost života. Brat donosi svjež hljeb iz pekare. Sve radi, pa meni nabraja. Joooooš uvijek problem sa vodom. Sad je ima, sad nema. Stan iznad mene će se renovirati dok je i korone i proljeća.
Ponedjeljak, 23.3.2020.
Bušilice me bude u sedam sati - majstori iznad mene navodno stavljaju rigips. Uspaničeni smo svi, mama prespavala online čas, sreća da je stavila materijal na Edmodo. Babo radi, svi ostali smo kući. Mislim da ovoliko jedem još samo za Bajrame.
Nana zove, mora neko da joj ode po namirnice. Srećom, ja sam maloljetna.
Utorak, 24.3.2020.
Sunce me miluje po licu. Krevet je moje utočište, meni je ovo odmor. Spavam, to je moja slabost. Čitam knjige i to je moja avantura. Mama se vraća iz prodavnice, svi su nervozniji nego inače. Italija je i danas žarište korone, a kažu da je to sada i Španija. Žao mi je Irana, zbog politike njima nema ni pomoći. Stiže pomoć iz Amerike i Turske u Bosnu. U Italiju dolaze doktori sa Kube, iz Paragvaja, Urugvaja. Pa gdje je EU? Ne znam, čini mi se da pomoć uvijek dobijamo kada se ne nadamo i od koga se ne nadamo.
Stavovi izneseni u članku su lično mišljenje autora i ne oslikavaju mišljenje čitavog razreda
0 Comments:
Post a Comment