Ova epidemija dovela je ljude u potpuno drugačije živote. Zahvaljujući ovome, shvatili smo koliko uzimamo zdravo za gotovo stvari koje možemo iskusiti svaki dan.
Ne cijenimo ni svjež zrak koji prodrma nosnice rano ujutro na putu ka poslu ili školi. Ne shvatamo ni vrijednosti ljudi kojima smo okruženi nekoliko sati u danu, pa tako tek sada počinjemo shvatati koliko su ostavili tragova u našim životima. Uzimamo zdravo za gotovo i samu činjenicu da smo danas ustali iz kreveta, oprali zube i započeli dan. Tek kada izgubimo, shvatamo šta smo upravo imali. Naravno, moglo bi se o ovome pisati i pisati, ali koliko god ja pisala u ljudskoj prirodi će ostati ta težnja ka boljem, uspješnijem i jačem. Upravo zato nekada ne možemo obratiti pažnju na stvari i mogućnosti koje imamo, jer tragamo za nečim boljim i kreiramo veće ciljeve i ambicije. Ta čežnja i pohlepa su u samoj ljudskoj prirodi, u našim korijenima i najvećim željama, priznali mi to sebi ili ne.
Posljednjih nekoliko sati ovog dana ispreplitali su se dopisivanjem sa onima koje nismo u mogućnosti da vidimo, gledanjem serije, pravljenjem kokica i čitanjem knjige.
0 Comments:
Post a Comment