Subota, 21.03.2020.
Danas sam se osjećao tužno jer se trebao odigrati sarajevski derbi u kojem bi Sarajevo vjerovatno razbilo Želju (veoma objektivno mišljenje). Ulice koje su danas trebale biti pune strastvenih navijača oba kluba, su prazne. Čim više nema tog zezanja jednih navijača, kako je njihov klub dobio ovog drugog, ni tog veselja ni tuge, nekako, mnogi se osjećaju prazno. Svi se pitaju kada će ovo biti prošlost, i nadaju, da ćemo svi moći uživati u barem još 100 sarajevskih derbija.
****
Ova subota je još po nečemu trebala biti značajna – trebao se igrati još jedan u nizu vječitih gradskih nogometnih derbija između starih rivala. Jutro je trebalo započeti pjesmom, zatim susretom sa prijateljima, te odlaskom na stadion. Iako to često nije tako, ovaj put bi i krajnji rezultat utakmice imao veliki značaj jer se ova dva kluba trenutno nalaze na samom vrhu tabele. Ali, ovaj put, nema pjesme, nema susreta ni odlaska, nema slavlja ni tugovanja, već preostaje samo žal za još jednim spektaklom u režiji FK Sarajevo i FK Željezničar. Ulica Koševo, ili među ljudima još poznata pod starim nazivom Kralja Tomislava, nije krcata ljudima i kroz nju se ne ori navijačka pjesma bordo zaljubljenika. Ona je ostala pusta i mirna, sa pokojim hitrim prolaznikom i ponekim automobilom. Ljudi se ne osvrću oko sebe osim kad prolaze kola hitne pomoći, koja pomno isprate pogledom, te nastave hodati dugim i brzim koracima po prljavom pločniku.
0 Comments:
Post a Comment